Niske bijele Conversice

Prošlo je točno 6 mjeseci od mog zadnjeg posta na ovom blogu. Nisam pisala jer mi se nije dalo i jer nisam morala. A to i je ljepota svega ovoga, nema rokova, zadaća, i obaveza, sve ide samo kad JA to hoću. Vidjela sam da na jednom portalu za mlade svatko može objaviti članak ili kolumnu i totalno se uživjela to. Onda sam shvatila: "Pa stani malo, imaš blog, tu možeš objavit i po 100 postova dnevno." Uostalom, novinarstvo ulazi u moj uži izbor studija, pa rekoh da malo treniram. I eto, opet pišem post. Sumnjam da će ovo itko pročitati nakon ove stanke. Zapravo, i voljela bih da nitko ne čita. Lažem, samo se tješim u slučaju da stvarno nitko ne pogleda.
Dakle, niske bijele Conversice. Je li još tko primijetio tu pošast među ženama i muškarcima svih dobi, boja, veličina i oblika? Od 10 cura moje dobi (15-16 godina) njih 8 nose niske bijele Conversice. Štoviše, nose crnu ili bijelu majicu, preko toga jeans jaknicu, crne tajice ili traperice, Bershka torbu i što još? Nezaobilazne NBC. Nadam se da shvaćate moju poantu, nisu te starke meni ružne, stvar je u tome koliko me frustrira kad vidim da iz čitavog izbora obuće koji grad nudi 70% cura odabere isto. Deprimira me kad vidim kako smo svi isti. Što je još gore, ja uopće ne vidim način za izlaz iz ove sveopće monotonije (sad se odmaknimo malo od starki i modnog izričaja općenito). Al' opet, nemojte me krivo shvatiti, ja sam hipi u duši i znam da smo svi jednaki i volim što smo svi jednaki (ali samo iznutra!). Ja bih sad rekla: "Zašto se netko ne bi obukao...?", ali ne mogu to reć, jer sam valjda već sad tol'ko zadrta da uopće ne mogu dovršit rečenicu jer mi ne pada na pamet neka luda kombinacija. Izgleda da je dijete u meni, kojim se tako često volim hvaliti, nestalo. Baš sam melodramatični hipster. Evo, popravit ću se, obećavam. Ali u svoju obranu želim napomenuti da ne pamtim kad sam zadnji put preko slobodnog sata bila u kafiću. Dvije moje prijateljice i ja svaki put odemo u prirodu i slušamo Jefferson Airplane.

Paranoia strikes deep into your life it will creep. It starts when you're always afraid. You step out of line, the man come and take you away.

-Buffalo Springfield

You're the rainbow in my jail cell...

Vau, kolko je prošlo od zadnjeg posta. Pa ova gimnazija nije za normalne ljude, ne znam kako ću izać na kraj s ovim. Kažu da je drugi najgori razred jer smo u dobi u kojoj hormoni posebno divljaju. Bilo to istina il' ne, moje ocjene su u svakom slučaju malo zas***e. E, znate onaj zadnji post sa starog bloga (vjerojatno ne znate, il' ste zaboravili, uglavnom imate link sa strane pa pogledajte). Zove se Ljubavni jadi. Da su bar to ljubavni jadi... U usporedbi s ovim, ono stanje mi se čini divno. Dakle moj M., moja prva i zasad jedina ljubav u kojeg sam od prvog osnovne, voli drugu. Mislim nije to ništa službeno, znam samo da se on za nju (L.) zanima. Ja bih sad voljela da ja tu drugu mogu mrzit i mislit da je kuja, al' nije. Prekrasna je, pametna, simpatična, nadarena... pa kako da se uopće natječem s njom?! Onda sam shvatila da me to ne bi smjelo baš jako pogoditi, jer znam da sigurno ništa tako skoro ne bih poduzela, a od njega nisam mogla očekivati da živi u celibatu dok ja ne smognem hrabrosti da mu priđem. I tako sam uvjeravala sebe cijeli dan da mi je svejedno, da bih na kraju shvatila kako mi idu suze na oči dok govorim sestri o tome. Nisam sad cmizdrila, nit' je sestra skužila, al' svako malo se uhvatim kako mislim o njima. Šta sad, tražit novu ljubav koju ću gledat iz daljine i patit 10 godina za njom?
P.S. Nekako me ovo podsjeti na njega.

Outfit za krizmu

Evo jedan post namijenjen prvenstveno ženskim čitateljima. Dakle, u 5. mjesecu ću se krizmat. Inače nikad ne nosim haljine, ali rado bih počela. Našla sam ovu savršenu haljinu na internetu, problem je samo što je kod nas nigdje nema za kupit.

Ja sam otvorena za internet kupovinu, samo moji roditelji baš i nisu najmoderniji ljudi na svijetu i sumnjam da bi oni tu ideju oduševljeno prihvatili. Palo mi je na pamet da dam krojačici da mi sašije ovakvu, ali sam svjesna da to neće bit identično ovoj na slici, pa onda ne želim. Nisam baš sigurna za štikle jer ih nikad prije nisam nosila, mada bi ih voljela probati, ali i balerinke bi bile ok. Zanima me kakvu frizuru i make-up da stavim, s obzirom na to da imam riđu, lagano kovrčavu kosu, blijedu put s pjegicama i smeđe oči... pa mi udijelite pokoji savjet. Hvala!

BFFN.

Best friends for now znači ovaj naslov. Još jedan moj glupi tinejdžerski problem. Ne znam uopće što ja sad hoću od vas, savjet, utjehu ili jednostavno da nahranite moj ego i da kažete da sam u pravu.
Počinjem. Dakle, s L. sam bila najbolja od 5. osnovne (ajme kako ovo glupo sad zvuči). Bile smo nerazdvojne i meni je dan bio siv ako ona slučajno nije došla u školu. Imala je mana i nedostataka (a tko nema?), ali ja sam je voljela. Tako je to trajalo do kraja osnovne. Uvijek je bila tašta i hvalisava, ali preko toga sam uvijek prelazila. No u lipnju u 8. razredu sve se počelo raspadati. Još uvijek smo se smijale i pričale, pokušavajući prikriti jaz koji je rastao među nama, kao da smo se i nadale ovakvom ishodu. Osmi razred je završio i mi se u prolazu nismo niti ne pozdravljale i tako je do danas. A ja nekako živim u svom malom romantičnom svijetu u kojem se svi vole i prijatelji su, i jednostavno ne želim neprijatelje. I tako se ja njoj javim preko Facebooka (nije baš najhrabriji način, znam), upitam jednostavno šta je bilo među nama. Ona meni odgovori da ne zna, da joj nije jasno zašto joj se, kad me pozdravi, ne javim. Ja njoj kažem da mi je cijela situacija užasno glupa i da želim da se pomirimo, a ona stane prosipati svoja zrnca mudrosti. Meni tad pukne film i odem offline.
Pa mislim, progutala sam svoj ponos i ispričala se za nešto za što sam samo djelomično kriva, a ona mudruje i svaljuje svu krivnju na mene. Al opet, moj svjetonazor se nije promijenio i ne treba mi neprijatelj. Kako samo uspostaviti kontakt? To mi je sasvim dovoljno.
Još nešto nevezano uz ovo. Kao neko anketno pitanje, iz čiste znatiželje. Kakvu sliku o sebi želite stvoriti? Pokušajte ograničiti to na tri osobine. Evo ja bih da me ljudi vide kao easy-going (ne pada mi na pamet hrvatska riječ), prijateljski raspoloženu, uvijek nasmijanu osobu. Pozdrav!

Drugi blog

Zahvaljujući superdragojprepristojnoj sestri koja nikad ne zabada nos u tuđe stvari više se ne mogu prijavit na stari blog . Jeeej for you, Ana . Dakle ja sam Jedna Gimnazijalka i ovo smatrajte nastavkom starog (a nije mu bilo ni mjesec dana ) bloga. Evo link za stari ako koga zanima Blog jedne gimnazijalke.
E sad kad smo to riješili, ja bih počela pisat. Nema smisla pisat uvodne postove kad ovo praktički nije početak. Dakle ja imam problem. Dugo imam madež na vanjskoj strani potkoljenice, malo iznad gležnja. Imam ga dugo, ali ne oduvijek. E sad, problem je što je taj madež jako tamne plave boje - modri, iz daljine bi se reklo i crni. Ja to ne primjećujem jer se mijenja vrlo sporo, a ja ga vidim svaki dan, ali moji roditelji, koji ga vide jako rijetko, svaki put kad ga vide kažu da je narastao. Asimetričan je, ali nije izrazito nepravilan, možda je tek koji milimetar širi nego što je dug (dug je cca 6 mm, a širok 8). Nisam bila ni na kakvom pregledu jer trenutno nisam nigdje upisana, mislim kod nijednog doktora opće prakse. Roditelji to ne spominju, ispada kao da ih nije ni briga, a kad ja mami spomenem, ona kaže nešto tipa: "Daj ne prizivaj vraga, sve je to dobro..." Sad bi ja htjela čut vaše mišljenje o tome, kome se obratit (u Šibeniku) i sve što znate o tome. Hvala!